Cipele – modni detalj ili sudbina? by Djurdjija Jelenković

Ima ih, cipela, poput ljudi, količinski i suštinski veoma različitih. Ipak postojimo, kao i cipele, različite za svakog od nas, širom ovog nepreglednog i nedokučivog sveta.

Razni dezeni, boje, visine štikli, sa ili bez potpetice, za svaki dan, za večernji izlazak. Kako se menjaju naše uloge tako menjamo i cipele. Zamislite posebnu priliku, jednom u životu, bez cipela namenjenih za taj događaj. Nije presudna ni naša socijalna ili ekonomska moć, svi štedimo za dobre cipele.

Komad obuće, na samom početku našeg tela, na stopalima, govori toliko umesto nas. Nekad i odsustvo cipela u određenim prilikama ocrtava naše stanje uma kao i mesta gde se tog trenutka nalazimo na Zemlji. U nekim zemljama Bliskog i Dalekog Istoka, cipele se izuvaju pri svakom ulasku u zatvorenu, a kućnu prostoriju, nekad i van, prilikom molitve, ulaženja u svete hramove i sl. Jedino cipele, Gospod, ako verujemo u Njega, i mi, znamo zapravo gde smo toga dana bili, šta nam se dešavalo, koliko smo se i gde izuvali i zašto. Posebno je komplikovan odnos prema cipelama nekoga ko više nije deo ovog sveta; skoro je nemoguće u tako nečemu koračati. Hodamo već obeleženim putevima duše čije se prisustvo, makar i tanano, oseća u đonu ostavljene obuće.

„Ono najčudnije, mislim, kad ljudi umru, jesu njihove cipele. To je najtužnija stvar. To je kao da najveći deo njihove ličnosti ostane u njihovim cipelama. Ne u odeći. U cipelama. Ili kapi. Ili u rukavicama. Uzmite neku osobu koja tek što je umrla. Stavite njenu kapu, njene rukavice i njene cipele na krevet i gledajte ih. Poludećete. Ne radite to. Kako god bilo, oni sada znaju nešto što vi ne znate. Možda.“ Čarls Bukovski

Možemo zamisliti život umetnika čija je osnovna delatnost, ne da pravi skulpture, slike, poeziju ili koreografiju, već zapravo, cipele. Pristupa im, verujemo, kao i svi mi, obično bez razmišljanja uz moćan jedino vizuelni aspekat odluke o dezenu i sličnim tehnikama obrade komada ničega u nešto, moguće za upotrebu. Međutim, svakako je sve osim jednostavnog. Mnogi umetnici porede čak pravljenje cipela sa građom instrumenata, drvenih, a gudačkih. Godina je potrebno manje sigurno (za jedno prosečno violončelo potrebno je 5 godina samo da mu se sastavi kutija, žice i ostatak dolaze kasnije), ali ne i iskustva, tehnike, dara i osećaja za visoku modu-umetnost-zanat pravljenja obuće.

Ako obratimo konačno, makar i najmanju, zrncem oka, pažnju, na sve što nosimo na sebi, promrdamo prstima stopala u čemu smo, i za tren pogledamo oko sebe gde smo i u čijem društvu, već smo duboko zašli u opis naše ličnosti. Odsustvo boje na nama ili oštrina prisutna u komadu cipela govori mnogo više o našem stanju duha, statusu ili upućenosti u modu, nego da smo satima govorili o datoj temi.

Pokušamo li kriti naše dnevno kretanje najbližima, ako su obučenog oka i istančanog ukusa, potražiće, ako ih zanima značenje naše tajnovitosti, u rečniku naših cipela. Ne poznajemo li dovoljno osobu, a voleli bismo, provešćemo minute krišom posmatrajući presvlaku njegovih-njenih stopala i zamišljati kakvi li su mu-joj prsti bez tog oklopa đonova ili potpetica.

O igračima da ne govorimo. Čitava muka njihove duše stoji na gipsu njihove patike. Mazohizam uspeha u odsustvu osmeha prouzrokovan je bolom u palcu ili žuljem na malom prstu.

Zima nam je na prozoru, promenili smo sve što smo do sada mogli da kada nas belina zaveje, ne budemo sami u pokrivaču. Međutim, na nešto možemo da utičemo, dok nam neki konci izbora izmiču. Pripadaju sudbini, ne nama. Moguće je da će nam i te cipele za zimu izabrati slučajnosti ili nekakav unutrašnji osećaj dolaska novog sa nepoznatom godinom u koju deo po deo tela već ulazimo.