Stajale smo u izlogu, pomerane samo da prodavacica obrise prasinu sa nas. Vec smo se ucaurile, niko nas nije hteo. Ali, avaj, jednog dana pojavi se mladic koji pokaza prstom ni malo diskretno na nas i od tog dana promenismo mesto boravka. Prelazeci neke ukrasne kese, folije, poruke lepljene i odlepljivane stigosmo do jedne devojke. Otvarala je polagano kutiju, odmotavala sve sa nas, a kad smo joj se prikazale u punoj lepoti, vrisnula je od radosti i srece. Bile smo njen zeljeni poklon za rodjendan. Upravo joj je ovaj decko priredio iznenadjenje. Radovala se, mastala o tome, krojila plan kako ce sa nama posecivati odredjena mest, odplesati prvi ples na veselju svoje sestre, zavesti tog momka o kome je toliko mastala. Cuvala nas je i pokazivala svima. Svakodnevno bi nas obuvala i napravila par koraka u sobi, cisto da nas razgazi, oblikuje po svojim nogama.
I dodje taj, famozni, dugo ocekivani dan.
Obula nas je, vrtela se u krug, molila fotografa da nas slika iz svih uglova. Jednostavno, htela je da bude vazna a i mi sa njom. I poce taj prvi ples. Da, plesala je sa tim deckom, spletom okolnosti, igrom sudbine, ali mi smo trebale da pratimo njen korak i odrzimo je u stabilnom stanju. Igrala je argentinski tango, iskustvom koje je posedovala plenila je sve prisutne u sali. Pratili su je aplauzi i povici. Uzivala je na lovorikama. A, onda mali kamencic, nije ga promasila vec krajem djona stala na isti,izvrnula se noga i pala je. Dotakla je dno. Blam.Ustala je brzo, i kad je shvatila da noga nije polomljena, trazila krivca u nama. Toliko uvreda je sasula na izgled nas, stabilnost, proizvodjaca. Pocela je da mrzi nesto sto je pre samo nekoliko sata a i danima hvalila. Bile smo razocarane. Šta je to u ljudima? Zasto si ljudima dobar sve dok im cinis dobro, jednom nesto pogresno ucinjeno i za njih vise ne postojis i nisi isti.