Siromastvo, beda i jad su bili nesto sto je moju porodicu pratilo godinama i uz krisku hleba namazanog mascu i alevom paprikom sam i ja odrastao. Tada za bolje nisam znao, a jedino sto mi je bilo bitno jeste da budemo svi na okupu, da imamo te zajednicke ruckove koje tvrdim i danas da najvise zblizavaju jednu porodicu. Odrastao sam u mnogobrojnoj porodici i jedina obuca koju smo imali jesu bas oni gumeni opanci, koji smo nasledjivali jedni od drugih. U njima sam putovao 10km do skole svakodnevno i vracao se. Cesto sam govorio da one same znaju put. Nekad sam se stideo istih, ali brzo bi odagnao misli verujuci da covek vredi onoliko koliko dobrote poseduje i nosi sa sobom.
Moj prvi susret sa cipelama bio je bas jednog leta, davne 74 godine kad je trebalo da ozenim moju tadasnju devojku a danasnju suprugu. Te cipele mi je kupio njen otac, verovatno ga je bilo sramota mojih gumenih opanaka. E, da znate koja je to avantura. Doneo tast te cipele, secam se braon su bile i imale neke pertle. Predaje mi on kutiju, otvaram je, a u meni kosmar. Lopta u stomaku se okrece. Osecam usplahirenost zbog novih cipela, sramotu i ponizenje sto moji nisu imali novca da mi to priuste, frustriranost, jad i tugu i mrzim zivot. Suze mi krecu, zeni govorim od radosti, a u sebi mislim-zao me i stid mog porekla. Oni koji su bili siromasni znaju kako to izgleda. Pocinjem monolog, mogli su i meni moji roditelji to da priuste, ali eto mi nismo tako vaspitavani, nas je majka ucila da budemo cestiti ljudi, govorila da odelo i garderoba ne cine coveka vec srce i dusa, a ja imam veliko srce i hiljadu tih nekih beslmislenih recenica dok knedla stoji u grlu. I cujem kao kroz maglu zenu kako govori, ajde obuj ih, svi cekamo da vidimo to. Uzimam ih, prelazim jagodicama prstiju po njima, da osetim taj materijal od koga su napravljene, gledam, okrecem. Spustam ih na pod i pokusavam da lagano kao u opanke gurnem nogu. Nesto ne uspevam, ne ide. Ne zelim da pitam, a vidim nema sanse. Crvenilo na licu me izbija, osecam gore obrazi. ,, Rasiri taj deo kod pertli,, Uspevam posle duzeg vremena. Guram nogu i gle osetih kako je skliznula, isti postupak ponavljam i sa drugom. E evo mojih stopala u novim cipelama. Ne, pertle ne znam da vezem, niit umem da ih zapertlam. Prvi put se susrecem sa tim. Ostavicu ih neka vise. Kako priznati tastu da ne znam da zapertlam te pertle.
Ustajem i krecem ka zeni, sepurim se poput pauna u svoj svojoj velicini. Kovitlaju osecanja u meni, misli lete ka opancima, roditeljima i kao da su mi oni jedina spone sa selom, zavicajem. Okrecem se da uputim jos jedan pogled ka mestu gde isti stoje. Gazim pertlu, cujem vrisak zene i osecam njenu ruku na mojoj misici. Spasila me je pada, jer vec sam bio izgubio ravnotezu. Opet stid i sram, ne mogu da pogledam u oci moje zene. Cujem tasta kako se smeje . Zaboleo me taj zluradi osmeh koji je dolazio iz njegovog coska. Sekund je odlucio da ne izujem cipelu i istom ga gadjam. Okrenuo sam se i rekao,, Nisam siromasan ja, moja dusa je ogromna, vi imate sve al siromastvo u dusi niko ne moze da vam nadohnadi,,... Ne, nisam voleo te cipele, retko sam ih obuvao. Trenutak rastanka od mojih gumenih opanaka, pokidana spona sa detinjstvom pamtim kao letnju avanturu i prepricavam je uvek sa nekom setom.