Na to letovanje u Ljoret del Maru u Španiji trebalo je da idemo samo nas dve. Moja drugarica živi u inostranstvu i trebalo je da ona dođe na odredište odatle, a ja iz Srbije. Međutim, uskoro se ekipa proširila, pošto je svaka drugarica kojoj bih rekla za putovanje - htela da ide! Na kraju je iz Srbije krenulo nas osam, plus sedmogodišnji sin jedne od drugarica. Ukupno devet žena, od kojih se osam uglavnom ne poznaju, znaju samo mene koja sam bila presek skupa, svojevrsni organizator putovanja! Raspon naših godina bio je od 27 do 40, a karakteri, interesovanja i profesije raznovrsni, čak i suprotni! Pred nama je bila dvadesetčetvoročasovna vožnja busom, nervoza i umor u najavi. Ovako brojne, na pauzama smo zauzimale polovinu prostora lokala i toaleta, a galamile smo kao dečja ekskurzija. A tek razgovori - jedna se ukočila, drugoj je hladno od klime, jednoj je muka, druga ne može da zaspi... Dečaku je dosadno i pita kada ćemo stići. U toku puta dobijem poruku od drugarice iz inostranstva da je krenula, takođe busom. Sat vremena kasnije piše mi da je pored nje mnooogo sladak tip, a još sat vremena kasnije - da su se upoznali i da pričaju, te da on letuje na istom mestu, a inače je sa drugog kontinenta, na proputovanju po Evropi. Nakon par sati, napisala mi je da se zaljubila!
Stigle smo zdrave i vesele. Zaljubljena drugarica je veći deo vremena je provodila sa momkom kog je upoznala u putu. Oni su sada srećnom braku već deset godina! Kad se samo setim kako smo bile fascinirane njenom pričom i htele da ga vidimo krišom, pa smo na smenu silazile iz sobe do recepcije kao nekim poslom samo da ga ošacujemo u prolazu dok je on čeka. :) Naravno, kasnije smo ga sve upoznale i on je postao deo naše ekipe. Komunicirali smo na engleskom, pa je povremeno bilo dovijanja, pantomime i gestikulacije.
Što se ostatka provoda tiče, bilo je svačega: uživanja na plaži, izlazaka, sedenja na terasama u pidžami, izleta u Barselonu, sitnih svađa (drugarica se naljutila na mene što san kupila iste sandale kao što je ona!). U Barseloni smo se toliko zanele, da smo zamalo propustile poslednji voz za povratak u naše letovalište. Jurile smo stanicom sa kesama iz šopinga da nađemo naš peron, svesne da imamo samo još minut. Na kraju smo ušle u voz dvadeset sekundi pre njegovog polaska! Narednih par minuta smo vrištale u neverici da smo uspele, pošto smo se već videle na nekoj klupi u jednom od parkova, u iščekivanju prvog jutanjeg voza!
Ja sam tog dana u turističkom busu u Barseloni upoznala simpatičnog Meksikanca, koji je bio oduševljen mojim znanjem španskog, a pogotovo objašnjenjem da mi u Srbiji gledamo njihove telenovele i da se otuda snalazimo sa ovim jezikom. Čavrljali smo, malo na španskom, malo na engleskom, dok smo prolazili pored znamenitosti fenomenalnog grada. Pored mene markantni Latinoamerikanac, vozim se Barselonom u suton dok me hladi vetrić. Nije loše, zar ne? :)